Da li imate preko 18 godina?

Semper Fidelis

Ako je neko zaslužio da bude u košarkaškoj reprezentaciji na Olimpijskim igrama onda je to Vladimir Štimac. Njegovo prisustvo je ključno za pobedničku atmosferu!

Ako je nešto polarizovalo srpsku javnost ovog leta, bio je to sigurno “slučaj Marjanović” koji nas je zadesio pred olimpijski kvalifikacioni turnir. Verujem da svi već znate detalje, ali da obnovimo ono najbitnije – gorostasni centar je od “dolazim sigurno” stigao do “dolazim možda” pa na kraju i do “ne dolazim ali tu sam za Rio”, čime je itekako podelio domaću javnost. Neki su rekli – bez Bobija ništa, drugi su pak držali tvrdu liniju da u nacionalnom timu nema mesta ovakvom ponašanju. Ili dođi, ili nemoj, šta sada.

U senci raspleta ovog Gordijevog čvora – selektor Đorđević je, očekivano, spustio rampu i poveo ekipu koja je trijumfovala – ostala je jedna stvar koji su mnogi prevideli. Medijska lavina je nekako ovde potpuno izignorisala čoveka koji je, u neku ruku zahvaljujući Bobiju, Milutinovu i inima, zavrednio svoje mesto među odabranih dvanaest i samim time i doprineo olimpijskoj kvalifikaciji. Čoveka čiju je karijeru obeležilo neograničeno “haslovanje” čim bi kročio na parket. Reč je, naravno, o Vladimiru Štimcu.

Vladimir Štimac je za većinu nas postao pojam 2008. godine, kada se posle trogodišnje avanture po baltičkom primorju obreo u Crvenoj zvezdi. Njegova je karijerna trajektorija do tog momenta bila krajnje nekonvencionalna – iz Beovuka je kao osamnaestogodišnjak otišao u Kaunas, grajndovao godinu dana u Žalgirisovim rezervama, izborio se za mesto prvotimca, i onda odigrao solidnu sezonu u letonskoj Valmijeri. Kada je stigao na Mali Kalemegdan tek je ušao u dvadesete, ali je za sobom već imao kakav-takav igrački staž. I to ne samo klupski – treba ovde spomenuti da je Štimac sa mlađim selekcijama stigao da osvoji i dva zlata, 2005. u slovačkom Ružomberoku (igrači do 18 godina) i 2007. u Novoj Gorici (igrači do 20 godina).

Vladimiru nije trebalo puno vremena da osvoji srca svih Zvezdaša.

Iako se možda nije isticao nekim preteranim košarkaškim kvalitetima, popularni “Štimara” je put do navijačkog kulta izgradio na onaj najprostoji mogući način – maksimalnim respektom prema dresu i borbom do poslednjih atoma snage. Trofeji su ga tada mimoišli, i on je produžio dalje u pečalbu. Posle dvogodišnjeg izbivanja ponovo se obreo u Letoniji, ovaj put u Ventspilsu, a odatle ga je put vodio prvo u Nimburk, zatim Jedrene i onda i Banvit.

stimara-banvit

foto: Banvit

Upravo se u Turskoj Štimac afirmisao kao sposobni centar spreman da izgura sezonu u jakim evropskim takmičenjima i isporuči kvalitetne brojke. U dresu tima iz stare turske prestonice Vladimir je ostvario možda i statistički najbolju sezonu, sa prosecima od 14.8 poena i 9.9 skokova. Dobre cifre održao je i u Banvitu, što ga je preporučilo Unikahi iz Malage. Tako je “Štimara” 2013. ponovo, posle šestogodišnje pauze, zaigrao Evroligu. Njegova statistika ostala je stabilna i u narednoj sezoni sa Bajernom – igrao bi oko 15 minuta po meču, ubacivao po 7-8 poena i tefterio oko pet skokova. Za rezervnog centra puna kapa rekli bi.

Proteklu sezonu Vladimir je počeo kao član madridskog Estudijantesa, sa kojim je imao “otvoreni“” ugovor, tj. mogućnost napuštanja u slučaju da ga pozove neki evroligaški tim. Posle tri solidno odigrane utakmice, neko je i zaista pozvao. I taj neko je bio Crvena Zvezda. Po sopstvenom priznanju, Štimac je razmišljao ni pet minuta. Spakovao je kofere i vratio se u u rodni grad, spreman da pomogne klubu koji voli.

A pomogao je itekako. Možda se navijači katkad i jesu nervirali gledajući ga kako ima problema sa realizacijom ili skokom protiv nešto jačih evroligaških protivnika, ili pak sa slobodnim bacanjima. Međutim, ko je redovno dolazio na utakmice, primetio je kako je Štimac doprinosio ekipi na različite načine. Ustajao je uz trenera Dejana Radonjića i ohrabrivao saigrače. Na teren je utrčavao sprintom, sa terena izlazio istim tempom. Hrabrio je Maika Cirbesa i kada mu nije išlo, prvi je ustajao da aplaudira i čestita. A kada bi i dobio šansu, davao je svoj apsolutni maksimum. I nije mu uvek tako loše išlo. Recimo, odigrao je odličan meč u drugoj plej-of utakmici protiv Cedevite. I protiv CSKA u Beogradu je ostavio solidan utisak. Generalno, Štimara nije smetao. Čovek koji tokom zagrevanja peva Zvezdine pesme koje idu sa razglasa ne može nikako da smeta.

vladimir-stimac-celebrates-crvena-zvezda

foto: euroleague.net

Nije, stoga, ni čudo što je ovaj njegov mitski kvalitet “kvalitetnog rezerviste” prepoznat i u nacionalnoj selekciji. Štimetov mandat počeo je za vreme skoro-pa-katastrofalnih kvalifikacija za Eurobasket 2013. u Sloveniji, i Vladimir je ostavio dovoljno dobar utisak da ga tadašnji selektor Dušan Ivković povede na završni turnir. Svoju rolu “dobrog duha” ponovio je i u Španiji 2014. godine, kada je i širi auditorijum počeo da se upoznaje sa njegovim načinom održavanja kvalitetne atmosfere u ekipi. Sledećeg leta ispao je na poslednjem preseku, umesto njega je u Berlin otišao Nikola Milutinov, i delovalo je kao da je njegovo vreme prošlo.

Ali, za dobrog epizodistu, ispostaviće se, uvek ima mesta. Kada se pre koji mesec selektor Aleksandar Đorđević suočio sa brojnim otkazima, Štimčev telefon je ponovo zazvonio. I šta mislite šta je čovek koji sebe zove “vojnikom reprezentacije” odgovorio? Naravno da je došao. Njegova rola je tokom kvalifikacija na parketu bila minimalna, ali je njegovo dugogodišnje iskustvo sigurno igralo ulogu u stvaranju pobedničke atmosfere na čijim su krilima “orlovi” odleteli u Rio.

Nakon kvalifikacija, usledio je i već spomenuti “slučaj Marjanović”. Bobi je potpisao svoj željeni NBA ugovor i stavio se na raspologanje Đorđeviću, ali ovaj put, “Sale Nacionale” je rešio da mu na velikom turniru ipak treba jedan provereni “vojnik”. I koliko god ja cenio Marjanovićeve igračke kvalitete, bila bi to realno tragedija da je Štimac drugu godinu za redom izvisio za svoje mesto među najboljima.

Jer, iskreno, Štimac je potreban Srbiji.

stime

foto: Olimpijski komitet Srbije

Celu prošlu godinu sam ga gledao kako vodi zagrevanja, podvikuje mlađima i hrabri sve prisutne, i shvatio koliko je njegova uloga zapravo značajna. Kada nam se prošlog leta dogodila Litvanija, svima je bilo otprilike jasno da je meč za bronzanu medalju izgubljen još isto veče. Nije tu bilo baš nikoga ko bi odradio Štimčev posao, malo se izdrao na ljude i podigao borbeni moral, onako kako samo on to ume. Dvanaesti igrač na rosteru nije neko na koga možete previše računati na parketu – bolje onda povesti nekoga ko će biti koristan van istoga. Sad u stvari kad razmislim, mislim da se nama Litvanija ne bi ni dogodila da je Štimac bio nazočan – dogodili bi se mi njima.

Sigurno, možda je to mesto i moglo otići recimo Marku Guduriću ili Nemanji Dangubiću. Gudurić je pokazao da je sposoban da u tri minuta napravi sveopšti rusvaj, a Dangubić je kadar da zaključa svakog spoljnog igrača u Evropi i bilo bi zanimljivo videti da li bi umeo da se nosi sa Amerikancima, makar i na malom uzorku minuta. Ipak, njihovo vreme će tek doći, i verujem da će ova dva igrača sigurno biti u prilici da još u makar dva navrata prodefiluju uz ostatak olimpijskog tima na ceremoniji otvaranja. Štimcu će se ta prilika teško pružiti još jednom, uzevši u obzir da će iduće prestupne godine imati skoro pune 33 godine.

Red je, stoga, da “vojnik” konačno ponese steg reprezentacije i na najprestižnijem međunarodnom takmičenju. Ako je neko zaslužio – on je.

*cover foto: Olimpijski komitet Srbije

Lajkuj:

Komentari:

  1. Laza says:

    Legenda!!! Sjajan lik, i mnogo mi je drago sto ide u Rio

  2. Petar says:

    Zbog autorove neskrivene “naklonosti” prema Zvezdi mogu da prihvatim simpatije prema Štimcu, ali ipak ne mogu da shvatim kome to od mlađih Štimac može biti autoritet i motivacija. On je kao neka današnja verzija onoga što je Divac radio kad je već postao star i smešan. Ali pre toga je Divac igrao ozbiljnu NBA košarku i zaista imao košarkašku težinu koju je tamo neki Vujanić morao da respektuje. Nasuprot tome imamo Štimca koji je tako neki komedijaš, sa plitkim rodoljubivim ispadima zbog koje ima naklonost javnosti, ali košarkaški izuzetno tanak. Jednostavno nema telo za modernu košarku. Poštujem to što je i sam toga svestan, pa pokušava da nadoknadi zalaganjem, ali se uvek uznemirim kada poznavaoci košarke podlegnu euforiji, pa skrenu u hvalospeve o njemu. A objektivno, ciklus za ciklusom već deceniju unazad, Štimac se provlači u 12 usled nekih nesretnih okolnosti oko reprezentacije zbog kojih su ga selektori koristili da bi učvrstili svoj autoritet u javnosti. U smislu “Jebite se, e sa’ću da vodim i Štimca ako hoću, neće mi se niko mešati u posao!”. Nemam ja ništa protiv toga, apsolutno, samo moramo da se dogovorimo da je Štimac igrač klase ABA lige ili najviše Fibine evrolige i da ne pravimo od njega ključni sastojak za olimpijsku medalju.

    1. vlajko says:

      Ok druže, on je kalibar za ABA ligu ali, sa druge strane, ČAST mu je i igra SRCEM za svoj grb, zemlju i narod. I najviše zbog toga je autoritet i motivacja mlađima, a ne zbog igranja u NBA ligi…

  3. Nebojša says:

    Štime zaslužuje dubok naklon, upao je u ekipu kao potpuna rezerva,niko ozbiljno nije računao na njega,mogao je da provede leto sa porodicom i traži neki dobar angažman u inostranatvu. Ali ne. On je došao i tu je za ekipu. Takvih igrača više nema.

Ostavite komentar:

Slični članci: