Da li imate preko 18 godina?

O seriji o kojoj svi pričaju ovih nedelja. Ili, barem, deluje tako.

I zašto mi se nije dopala.

Iako nije imala toliki publicitet, rekao bih da je Stranger Things u naše živote uplovila s istom namerom kao True Detective, a to je da nam pruži malo lepe, mejnstrimne, ali, ipak, “pametne” zabave. Sudeći po reakcijama ljudi i kritičarske javnosti, deluje da je u tome i uspela.

U čemu je onda moj problem?

Stranger Things je autorsko ostvarenje blizanaca Duffer, Matta i Rossa. Ova dvojica imaju relativno skroman opus: jedan horor sa Alexanderom Skarsgardom, Hidden (već pola godine na mojoj waiting listi) i par scenarija za seriju Wayward Pines. Pretpostavljam da je njihovom proboju na Netflix (koji je producirao i emitovao ovu seriju) pomoglo to što se kao producent pojavio Shawn Levy, uspešni kanadski reditelj koji iza sebe ima Night of the Museum franšizu i par komedija sa Steve Martinom. Nama ostaje nada da se kreativno nije naročito mešao u zamisao Dufferovih.

st-0

Već prva epizoda ove serije potvrđuje sve one reference koje propratni marketing lukavo, a ja bih rekao, i odbrambeno pobraja. Od pominjanja Spielberga kao jednog od otaca naučno-fantastičnih dečijih filmova osamdesetih (E.T. i Goonies, koji je Spielberg producirao), zatim Stand By Me (a to svakako nije jedini dotok Stephena Kinga ovde!),  do J.J. Abramsovog čeda Super8 iz 2011. koji , btw,  sa Stranger Things deli većinu uzora.

Po obimu i razvoju materijala serija Stranger Things je lako mogla da bude i film. Po mnogo čemu sličan pomenutom Super8. Bez obzira što su autori razvoj priče podelili na imenovane “čeptere” želeći time da nam još više ukažu na serijalnost dramskog postupka, događaji u Stranger Things mahom teku hronološki i bez prekida tokom dva-tri dana i u potpunosti imaju filmsku dramaturgiju. Zapravo, više je nego jasno da je Stranger Things  kojim slučajem bio film, bio bi “samo” još jedan efektan retro omaž dečijoj naučno-fantastici osamdesetih, a la Super 8. Ali, lansiran na Netflixu, kao serija, Stranger Things je želeo da ima malo veće ambicije od toga.

Najbukvalnije rečeno, Stranger Things je realizovan kao naučno-fantastična serija sa decom i kao da je za decu, samo što je za odrasle. Njen stil, reference i povremeni ozbiljni dramski trenuci su ono što treba da imponuje odraslima i da im u percepciji podiđe tako da se osećaju kao da konzumiraju daleko kompleksniji materijal nego što se čini. I kada sumira ozbiljnost fetišizacije osamdesetih, veb portal Rolling Stonea pravi napor upravo u pravcu dokazivanja da je Stranger Things delo ozbiljno promišljeno i realizovano. Što je možda i istina. Ali to ne znači da je dobijeni rezultat isti takav. Naprotiv.

Radnja Stranger Things smeštena je u “neki od onih” gradića u državi Indijana, u 1983. godinu. Četiri dečaka i fana “Dungeons and Dragons” nakon jedne noći ostaju bez jednog člana. A u njihove živote pod podjednako misterioznim okolnostima ulazi devojčica, njihova vršnjakinja, koja po tetovaži na ruci (011), dobija ime Eleven tj El. Osam epizoda serije u paralelnim tokovima bavi se naporima dece i odraslih (majke nestalog dečaka i lokalnog šerifa, pre svega) da otkriju gde je nestali Will Byers.

Dufferovi su zaista odlično dočarali dekadu osamdesetih, naivni svet dečaka koji surovo biva narušen, baš kao što su, na momente dosta apstraktno, oživeli i svet sa one strane u kome je neplanirano završio dečak Will. Međutim, priče o tome da su Dufferovi uspeli da pored efektno izvedene priče (o čemu ću kasnije koju) naprave i odlične likove tj “karaktere” baš i ne pije vodu.

st

Uzmimo glavnu junakinju, majku Willa Byersa, Joyce. Kasting Winone Ryder u ovoj ulozi, inače još jedan omaž osamdesetim-u-devedesetim, dobar je primer loše sprovedenih ambicija. Glavna zvezda (u manje-više anonimnom kastu) dovedena je u situaciju da svoju izbezumljenost nestankom sina manifestuje kroz par izuzetno loših bečenja i repeticiju napora da sebi i drugima objasni da nije luda.

Winona jednostavno u sebi nema emocionalni sadržaj koji bi trebalo da curi iz jedne white trash radnice u samoposluzi koja se suočava sa tim da joj je dete nestalo.

A stvari svakako nije pomogao ni drugi, stariji sin koga bi mogli da okarakterišemo kao filmski tip “umetnika, osobenjaka”, kao ni odnos sa bivšim mužem koji čak i za white trash standarde pokazuje toliko nizak nivo nedotaknutosti sinovljevim nestankom da više šteti uverljivosti priče nego što doprinosi njenoj “ozbiljnosti za odrasle”.

Iako se u životima glavnih junaka svašta izdešava, i to u dva-tri dana, da ponovim, teško da bi mogli da govorimo o nekakvim karakternim pomacima. Čitav tretman likova u tom, dramskom domenu drži se simplifikovane umivenosti kakva je krasila slične i pomenute filmove osamdesetih. Bez obzira što ukus i posledice opasnosti deluju traumatičnije i više su u skladu sa tretmanom koji danas donose slični referentni projekti poput Chronicle ili Project Almanac (koji su daleko smisleniji reper za Stranger Things).

stranger-things-dyer-heaton

Ako ćemo pravo, tek epizodniji likovi poput pomenutog brata nestalog dečaka, zatim starije sestre jednog od dečaka i njenog dečka, (da li zbog tinejdžerskih godina?) prolaze kroz ozbiljnije lomove i promene, u isto vreme suočeni sa neobjašnjivim događajima i svojim emotivnim postupcima. Tek će ovi junaci, kojima su Dufferovi dopustili nešto malo privatnih života, fino da profiltriraju svoje odluke kroz stvari koje im se dešavaju i da boreći se sa svim tim sazru na više nivoa. Ostaje pitanje zašto Dufferovi nisu tinejdžerski kast tj “stariju braću i sestre” izabrali kao primarne aktere za sve događaje. Čini mi se da bi tako lakše postigli ono što ja mislim da su hteli.

Kako ne želim da vam spojlujem baš sam zaplet, ali mislim da ćete se složiti sa mnom (kad odgledate) da osnovna premisa ne prebacuje više od prosečne X-Files misterije.

A čak i u naporu da istu transcendira opet smo u domenu repriza stvari koje smo već videli– neka vrsta meta-fantazije ima svoju apstraktnu arthaus manifestaciju koju smo poslednji put videli u grozomori Jonathana Glazera, Under The Skin, dok post-apokaliptični dekor “paralelnog sveta”, sve sa humanoidnom biljkom-mesožderom, bez problema zatičemo i u prosečnijim holivudskim izdanjima. Ipak, oporost naučničkih eksperimenata i činjenica da je jedno dete “hrčak” u svemu tome nesporno tera ovaj materijal iz bezbrižnog ugođaja osamdesetih, ali ne uspeva da opravda takav postupak unutar priče. Sem namerom da će tako sve biti “ozbiljnije”.

Najbesmisleniji pokušaj da Stranger Things dobaci do “ozbiljne drame” imamo u dramatičnom finalu kada se spasavanje dečaka Willa od strane lokalnog šerifa montira sa flešbekom njegove privatne tragedije. Najbolnijim od svega u tom postupku doima se to što šerifov gubitak nikako ne figurira u njegovom liku. Postoji namera da nam se napomene da je on žrtva slične tragedije kao majka nestalog dečaka, ali u njihovom odnosu nema ničega što rezonuje nekom vrstom uzajamnog razumevanja. Pa čak ni šerifova posvećenost rešavanju slučaju nije inicirana “majčinom suzom”, već je više rezultat pametnog zaticanja na pogrešnom mestu i osećanja da tu nešto smrdi.  Kako god, ideja da se slučaj ispostavi kao šerifov “iskupljujući momenat”, slično junacima True Detective, definitivno nije uspela. Naročito ne nakon odluke da se šerif iskoristi za klifhenger (prejaka reč) za drugu sezonu (koje će izgleda biti, uprkos snažnom osećaju da je Stranger Things osmišljen kao “limited event series”).

I da vratim caru carevo, prava zvezda ove serije je Millie Bobby Brown  (kao Eleven), koja je već briljirala u naučno-fantastičnom serijalu Intruders (koji vam preporučujem daleko više od Stranger Things). Ova curica deluje zajebanije od Natalie Portman i ako Tarantino ne požuri sa svojim desetim filmom, vidim je kao glavnu, “ubitačnu” zvezdu tog ostvarenja. O čemu god se ono radilo.

strangerthings

Lajkuj:

Komentari:

  1. Alan Ball says:

    Pa ne znam da li se ovom čoveku ikad išta svidelo u životu. Kritike su čak i okej, ali taj stav “sve je sranje” je nepodnošljiv i biva dosadan kada se neprekidno ponavlja.

  2. Alan Ball says:

    Ljubak si. Hvala od srca.

  3. grah says:

    Alane, Vujanoviceva misljenje je samo potvrda stare poslovice da je misljenje kao i dupe, tj svako ga ima. Elem, negde ce nam se ukus poklapiti a negde ne. Isto, kao sto su njemu neki filmovi za 10 meni su za slabiju ocenu i obratno. Alane imas gomilu blogova koji pisu na temu filmova i serija, pa ako ti se ne svidja Slobino misljenje tamo pronadji kritiku koja se vise poklapa sa tvojim misljenjem, Seriju u svakom slucaju pogledaj ako vec nisi…

    1. grah (graše?),

      u pravu si. samo neki imaju nicki minaj dupe.

  4. senkasenka says:

    možda mi nisi omiljeni čovek na svetu, ali nekad se baš složimo. baš sam juče (jer sam juče i stigla da završim seriju) pričala svima kako bi to bio relativno okej film od sat ipo. a za više prosto nema materijala.

    1. komentari koji ovako počinju su mi najdraži.

  5. Milan says:

    Meni je kritika na mestu a serija mi se dopala. Ja je shvatio kao “walk down memory lane” i uživao.

    1. bojan says:

      upravo!

  6. Dp says:

    Ovo je kritika radi kritike. Kao, idem gledati seriju 7.put da joj nadjem jos koju manu..

  7. Стоји да се поједини ликови нису “правилно” развијали, као и да је споредним ликовима требало дати више простора. Међутим, превише се потенцирају недостаци саме радње и поређење са Досије Икс. Радња уопште није у првом плану у серији и не видим зашто би се због “недовољне комплексности” давала лошија оцена.

    Такође, људи су жељни атмосфере и континуитета, и због тога ми је драго да ово није “само” филм.

  8. Ivana says:

    Serija je trebalo da bude film, e onda bi me oduševila… Freedome, hvala! Ivana K.

  9. Kriticar says:

    Odgledajte 1000 filmova i kriticari ce vam odjednom imati smisla. Pre jedno 6 godina i meni nije bilo jasno zasto recimo Armagedon nije vrhunski film, ali onda se desilo da sam odgledao jos gomilu kvalitetnih filmova, mozda i malo jos odrastao i sazreo, i odjednom ima smisla. Nazalost, zivimo u svetu gde 95% stvari, pa i filmova i serija jesu skart. Zato nije fer prema onih 5% da onih 95% ne nazovemo pravim imenom, tako da da, ume da deluje kao da kriticarima nista ne valja, ali istina je i takodje ta da ako mozes da nadjes argumentovane mane, one to i jesu. Ima dela bez mana, i upravo zbog njih smo duzni da ostalima istaknemo iste.

    1. Dowan Cosily says:

      Užasna logika. Imamo 5% vrhunskih filmova, ali nisu svi drugi filmovi samo za povraćanje. Stranger things je skroz OK serija. Zanimljiva je, drži pažnju, progutao sam je u 3 dana.

  10. Eleven says:

    Umesto da se opusti i uziva u ovom love letter to the 80’s, trazi se dlaka u jajetu. Pitam se da li ‘kriticari’ nekad zaista uzivaju u onome sto gledaju ili po svaku cenu se iskljucivo koncentrisu na trazenje dlake. Ali dobro, kao sto rece neko pre mene, ‘misljenje je kao i dupe, svako ga ima’ i dokle god taj svako ne namece svoje misljenje drugima, sve je OK. PS: moje dupe definitivno nije kao kod Nicki Minaj :P

Ostavite komentar:

Slični članci: