Da li imate preko 18 godina?

Jugoslovenski anderground

Omladinska i studentska štampa u SFRJ

Izložba Jugoslavenski omladinski tisak kao underground press: 1968-1972 (Beograd, Zagreb, Ljubljana) već je dva puta prikazivana hrvatskoj publici – u Velikoj Gorici i Rijeci. Autor izložbe, hrvatski istoričar Marko Zubak, ovoga puta donosi postavku u Beograd. Izložba je proizašla iz doktorata o omladinskoj štampi na Univerzitetu u Budimpešti. Zubak izložbom poredi talas jugoslovenskih omladinskih glasila sa kraja šezdesetih godina i početka sedamdesetih godina sa tzv. zapadnom underground štampom tog vremena. Iščitavajući beleške o burnom periodu koji su obeležile brojne revolucionarne pojave, poput  hipi pokreta, seksualne revolucije, crnih pantera, studentskih protesta i sl. Zubak analizira značaj, prirodu i razvoj uticaja omladinskih i studentskih listova poput Studenta, Poleta, Omladinskog tjednika, Tribune, Pop Expressa itd. unutar jugoslovenskog konteksta.

Beogradska publika će ovo istraživanje imati priliku da pogleda od 5. do 17. maja u galeriji Doma omladine. Na otvaranju izložbe govoriće Lazar Stojanović i Pero Kvesić, bivši novinari omladinske štampe, kao i Dragan Ambrozić, odgovorni urednik programa Doma omladine Beograda.

U izboru Galerije Doma omladine kao prostora za prezentaciju tvog istraživanja vidim puno simbolike. Ipak, pričati o moćnoj sili studentskog andergrounda među zidovima koji ne sijaju istim sjajem, deluje zapravo ironično. Kako komentarišeš ovaj izbor i atmosferu?

Bojim se da sam nedovoljno upoznat sa ovdašnjom situacijom i utjecajem Doma omladine da bih ti mogao odgovoriti. Prostor se nametnuo naravno samom temom. Bilo je logično postaviti izložbu o omladinskoj štampi, dakle o časopisima koji su nastali pod okriljem omladinskih i studentskih organizacija, predstaviti u instituciji koja je stvorena unutar iste te ideološko-institucijske matrice. Zato sam zaista zahvalan ekipi oko galerije DOB što su odlučili ugostiti ovaj projekt, posebice s obzirom na nedavnu bitnu obljetnicu djelovanja Doma omladine. Evo, posljednjih dana bacio sam pogled na ono što se tamo radi i meni je to jako okej, bogati kulturni program koji objedinjuje mnogo raznolikih praksi, a to nipošto nije samorazumljivo. Slične institucije često su u tranziciji bile ugašene ili marginalizirane zbog svoje veze sa nekadašnjom omladinskom birokracijom i proklamiranom ideološkom pravovjernošću. Bez obzira što se pritom često nije nudila neka alternativa i što se pritom olako prelazilo preko njihove postupne evolucije u punktove koji podržavaju relevantna i kreativna umjetnička i kulturna strujanja, koje nisu išla samo uz dlaku onog što je bilo prihvatljivo.

Kao istraživač pri Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, baviš se temama subkulture i studentskih pokreta u SFRJ. Kako si došao na ideju da se baviš ovom kategorijom?

To se nametnulo odabirom teme doktorata; pored svoje medijske uloge, omladinska štampa  bila je bitan faktor u lokalnim studentskim pokretima i supkulturama. Područje mog znanstvenog interesa prije svega je radoblje zrelog socijalizma, kako SFRJ, tako i čitave Istočne Europe, čije istraživanje je u posljednje vrijeme u nekakvom zamahu. Čini mi se da je napokon stasala nova generacija znanstvenika sposobna kritički i teorijski osvješteno prići ovom kompleksnom razdoblju.

Šta za tebe znači undeground kao pojam? Koliko je ta marginalizacija namerna ili slučajna – elitizam ili potreba? Da li je underground in?

Radi se o fluidnom pojmu, njegovo značenje ovisi o tome što sami protagonisti smatraju pod njim i što investiraju u njega. On nekako podrazumijeva nešto što se odvija ispod ili bar mimo službene razine i što se postavlja u antagonistički odnos spram nje ili je propituje. U toj želji za odmakom od normi gotovo uvijek ima oboje – i elitizma i potrebe, često unutar istog slučaja i individue. Ako pričamo o omladinskim novinarima koji su doprinijeli underground dimenziji omladinske štampe s kraja 60-ih, oni se mogu nazvati elitistima, ako ništa drugo zbog toga jer su imali pristup stranim publikacijama i znali strane jezike. A onda i zato jer su prepoznali da se njihove izazovne poruke mogu povezati s neposrednom situacijom. Nekad se tu radilo o ne pretjerano riskantno pomodarstvu, no često su bili vođeni željom za radikalizacijom lokalne reformske agende.

Koliko je stisnuta pesnica uz naslov Radikalno ili nikako sa naslovnice koju citiraš zapravo imala odjeka unutar istorijskog konteksta socijalističke Jugoslavije?

Sama naslovnica nije ostavila neki posebni odjek. Koliko se sjećam nisam naišao ni na jednu referencu gdje se spominje. Čak ni u razgovorima s omladinskim novinarima nisam čuo da je izazvala neku reakciju – bit će da je predložak većini ostao nepoznat. Meni je, međutim, naslovnica paradigmatična jer spaja dva ključna lajtmotiva izložbe – tu je pozajmljivanje motiva, poruka, estetike onodobne zapadne radikalne underground štampe. Tu je i njihova lokalizacija i kontektstualizacija kojom se poruka nužno mijenja. Koliko god Che Guevarra bio prihvatljivi idol mladih u socijaističkoj Jugoslaviji, na ovoj naslovnici je nestao, a znak anarhije na prstenu pretvoren je u srp i čekić.  Isto vrijedi i u okviru bivše Jugosalvije. Ista naslovnica, imala bi znatno drugačije konotacije da je kojim slučajem tiskana u Beogradu a ne Zagrebu.

Po čemu je zapravo omladinska i studentska štampa bila underground?

I u ovom pionirskom razdoblju kraja 60-ih kada se emancipira u zaseban novinarski žanr sa posebnim karakteristikama, nije sva omladinska štampa bila underground, niti je underground bio glavni ton koji se provlačio kroz njih. Kreativna razdoblja smjenjivala su se s uniformnima, ovisno o brojnim elementima unutar i uokolo redakcija. Kada je bila underground, omladinska štampa predstavljala je izazov mainstream medijima, svojim porukama, izgledom, načinom funkcioniranja, kao neki poligon za iskušavanje novih ideja. Naravno, ta aternativa bilo je uvjetovana, pa onda i ograničena činjenicom da je omladinska štampa bila u cijelosti subvencionirana.

Da li misliš da postoji neki današnji pandan undergroundu šezdesetih? Da li ga priželjkuješ?

Svako vrijeme mislim neizbježno proizvodi neki svoj underground. Bilo bi porazno kad danas ne bi postojali akteri koji na nekoj razini ne bi postavljali izazove dominantnom funkcioniranju mainstream medija. Drugo je sad pitanje njihove vidljivosti, prepoznatljivosti. Omladinska štampa djelovala je s margine, no ona je svejedno bila dostupna svima koje je zanimala. Internet i social media ukinuli su većinu prepreke da bi netko dobio vlastiti medijski glas, no s posvemašnjom demokratizacijom došla je dodatna marginalizacija do razine posvemašnje irelevantnosti.  Tu je naravno i globalni okvir unutar kojeg se djeluje i koji više ne zahtjeva medijatore s privilegiranim pristupom informacijama. Naposljetku, treba imati na umu da underground ne znači uvijek i opoziciju. Uvijek je tu bitan proces prožimanja sa mainstreamom, taj odnos gotovo nikad nije odnos dva paralelna svijeta – uvijek se tu radi o isprepletanju, tako je mislim danas, a tako je sasvim sigurno bilo s omladinskim novinarstvom koje je bilo u konstantnom dosluhu i kontaktu sa velikim, službenim, u isti mah davalo i primalo impulse.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: