Da li imate preko 18 godina?

Crveni Sneg 16: Zameteni trag

Smrt je uvek jedan korak iza i nikada ne znaš kada će te potapšati po ramenu.

Dolazim sebi na Dušanovom krevetu. Svuda oko mene treptaji sveća. Rastopljeni vosak kapa i razliva se po crvenkastom drvetu stola.

„Dugo si spavao“, kaže Zvezdana.

Sedi na stolici pored kreveta i pažljivo me posmatra. Kosa joj je raspuštena i u gustim talasima pada preko kao krv crvenog džempera.

„Spavao? Nisam spavao. Onaj ludak me je onesvestio.“

Dodirujem glavu. Mesto gde me je Žika udario kundakom bolno pulsira.

Crveni-sneg-16-smrt-tarot

Došlo je vreme za poslednje deljenje i sve karte će uskoro biti bačene na sto.

Ništa ne kaže na to, već nastavlja da me posmatra. Plamičci se reflektuju u njenim tamnim očima. Shvatam da smo sami u sobi. Spuštam gola stopala na hladan pod.

„Idemo odavde!“, uzvikujem dok navlačim čarape, a zatim i čizme. „Samo brzo! Pre nego što se Žika vrati!“

Smeši se. Njeni zubi se nekako zastrašujuće bele u mraku.

„Zašto bih bežala?“

„Žika će se vratiti i ubiti me. Ubiće nas oboje.“

„Ubiti? Neće. Ne brini. Doduše, hteo je. To jest, hteo je da ubije tebe. Meni Žika nikada ne bi naudio. Mnogo si ga, znaš, naljutio. Jesi li si mu video lice? Napravio si mu gadan ožiljak na obrazu. Jedva sam zaustavila krvarenje. Nakon što te je onesvestio, pošao je da te dokrajči. Nisam mu dozvolila.“

Ustala je, otišla do prozora i zagledala se napolje, u noć. Sa druge strane stakla, sipao je gust sneg.

„Slušaj…“, počeo sam.

„Ne“, prekinula me je. „Slušaj ti sad mene. Razočarao si me. Razočarao i rastužio.“

Pred licem mi je zamahala parčetom papira. Moja poruka za Pavla.

„Žile je ovo pronašao u džepu Pavlovih farmerki. Znaš li ko je ovo napisao?“

Ćutao sam.

„Znaš. Naravno da znaš. List je istrgnut iz tvog bloka. Odmah sam ga prepoznala. Pitanje je samo, zašto? Zašto bi ti hteo da namamiš Pavla u Dušanovu sobu?“

„Ja… nisam…“, zaustio sam.

„Hteo si da na njega svališ krivicu za ono što si uradio? Zar ne?“

„Ne…“

Zagledala se u mene svojim vlažnim očima, a onda izgovorila reči kojih sam se plašio:

„Ivane, prestani. Prestani da lažeš. Budi čovek i priznaj. Ubio si Dušana.“

Nešto se u meni prelomilo. Taj njen pogled, suzan, tužan… Podrhtavanje u glasu… Nisam više mogao da lažem.

„Ubio sam ga“, rekao sam konačno. „Jesam.“

„Zašto?“

Kada sam jednom počeo da govorim, nisam mogao da se zaustavim. Sve sam joj ispričao. Dušan je umro zato što me je uhvatio u laži. Slavica je, baš kao i Pavle, umrla da bih sa sebe otklonio sumnju. Valentina je umrla… Umrla je zato što nisam želeo da pati. Sve je počelo od Valentine. Od moje želje da joj prekratim muke.

Zaplakao sam, po prvi put posle ko zna koliko vremena.

Kada sam se malo smirio, rekla je:

„Valentinu nisi ubio.“

Zabezeknuto sam je pogledao.

„Zar još nisi shvatio?“

Prišla je stolu i sa njega uzela svoj vokmen. Izvadila je kasetu i pokazala mi je. Na beloj plastici su tankim crnom markerom bila ispisana stilizovana slova – spisak izvođača i pesama. Odmah sam prepoznao rukopis. Kompilacija koju sam napravio za Valentinu. Jedna od mnogih.

„To je…“, rekoh. „Valentinino“.

„To je moje.“

„Valentinino.“

„Jedno ne isključuje drugo.“

Uzela je jednu sveću sa stola i prinela je licu.

„Ivane, zar je moguće da me još uvek ne prepoznaješ?“

Valentina-Koen-16

Valentina ćutke puši. Zatim spušta užareni vrh cigarete ka fotografiji na stolu ispred.

„Valentina!“, viknuo sam. „Da li si to zaista ti?“

„Jesam“, odgovorila je i ja sam odmah znao da govori istinu.

To je bila ona, sve vreme je bila ona. Valentina umesto Zvezdane.

Zagrlio sam je snažno, najsnažnije. Suze su mi kapale niz obraze. Teško mi je da opišem kako sam se tada osećao. Mnogo toga se u meni pomešalo. Zbunjenost, strah, olakšanje… Ali, pre svega, bio sam srećan. Srećan kao što nisam bio srećan već dugo dugo vremena.

Valentina je bila živa.

Živa!

Sve drugo sada nije bilo važno.

Kada smo se konačno razdvojili, video sam da je i njeno lice mokro. Nije joj bilo svejedno. Nekoliko minuta smo ćutali, a onda je bio red na nju, na Valentinu, da priča.

Te kobne večeri je sa Zvezdanom izašla u provod. Dobro su se zezale, plesale i skakale. Zvezdanu je u jednom trenutku uhvatilo piće. Valentina još nije bila spremna za krevet. Predložila je sestri da ode u njen stan i tamo prenoći – garsonijera se nalazila u blizini kluba u koji su izašle. Tada su se rastale i više se nikada nisu videle.

Te noći sam, shvatio sam dok su se u meni mešali užas i olakšanje, ubio pogrešnu sestru. Pobrkao sam ih u mraku.

Valentina je nastavila priču.

Nakon što se rastala sa Zvezdanom, otišla je na Dedinje, u vilu jendog svog starog poznanika. Žurka tamo je bila žestoka. Mnogo se pilo, još više drogiralo. Obeznanila se. Sledećeg jutra se probudila u svom starom krevetu. Žika ju je po Dušanovom naređenju pratio i te noći. Kada se obeznanila, odveo ju je u kuću njenih roditelja.

To je objašnjavalo zašto je Dušan planuo kada sam pokušao da ga navedem da pomisli da je Slavica ubila Valentinu. Znao je da to ne može biti istina. Valentina je tu noć provela pod njihovim krovom.

„Kada je Dušan saznao da je Zvezdana mrtva, reagovao je munjevito. Mene je prebacio ovde, na Crnu planinu. Žika je krenuo sa mnom, da me drži na oku i ne dozvoli da pokušam da se vratim u Beograd ili da nekog kontaktiram. Za to vreme, Dušan je Zvezdanino telo identifikovao kao moje.“

„Zašto?“, zbunio sam se. „Zašto bi to uradio? “

„Valjda si toliko poznavao mog oca. Uradio je to zato što mu se moglo. Imao je veze, imao je moć. Zvezdana je bila mrtva, to nije mogao da promeni. Verovao je, svi smo verovali, da je nastradala nesrećnim slučajem. Dušan je želeo da njenu smrt iskoristi za plan koji je već dugo smišljao. Želeo je da me odseče od ostatka sveta, očisti od droge. Znao je da me niko neće tražiti ako svi misle da sam mrtva. Kao što vidiš, bio je u pravu. Sve ovo vreme sam provela na Crnoj planini. Bilo je teško, naročitu u početku, dok se još nisam skinula. Pokušavala sam da pobegnem, pravila scene… Žiku sam namučila. Ma, možeš već i sam da pretpostaviš. A onda… Onda sam se polako privikla. Shvatila sam da je Dušan u pravu. Da sam ostala u Beogradu, umrla bih. Našla sam mir ovde na planini. Slavica i Dušan su se konačno razveli, ali me je majka redovno posećivala. Ona, znaš, nije bila tako loša. Zbližile smo se ovih poslednjih nekoliko godina.“

„Ako je sve tako kako si mi ispričala… Zašto nas je Dušan okupio? Čemu sve ovo?“

„Ja sam ga molila. Preklinjala, zapravo. Želela sam da vas još jednom sve vidim. Pre nego…“

„Pre nego… šta?

Nije još uvek bila spremna da mi odgovori.

„Vreme je da siđemo“, rekla je.

Krenuo sam za njom.

Crveni-sneg-16-smrt-beograd

Smrt je uvek jedan korak iza i nikada ne znaš kada će te potapšati po ramenu.

Žika nas je dočekao u trpezariji osvetljenoj pomoću dva velika svećnjaka. Izgledao je kao mumija – čelo i leva strana lica su mu bili obavijeni gazom. Preko ramena nije imao pušku, ali sam, svejedno, prestravljen ustuknuo.

„Ne plaši se“, Valentina me je umirila. „Žika je obećao da će biti dobar. Je li tako Žiko?“

Udbaš je nevoljno klimnuo glavom, a onda se povukao u ćošak.

Sto je bio postavljen za dvoje. Valentina je sela prva, ja naspram nje.

„Želela sam da večeramo zajedno“, objasnila je. „Žika mi je pomogao da nešto sprčkamo, mada, u ovim uslovima… Bojim se da se nismo nešto proslavili.“

Na tanjiru ispred mene je stajala grudvica paštete i nekoliko režnjeva tvrdog sira. Bilo mi je svejedno. Grlo mi se steglo i svakako nisam bio u stanju da jedem. Žika nam je sipao po čašu vina. Otpio sam jedan gutljaj, više nisam mogao.

„Muzika, Žiko“, zamolila je Valentina. „Treba nam muzika.“

Uskoro su odjeknuli prvi taktovi pesme Budna. Žika je kasetofon na baterije spustio na sto kako bismo bolje čuli. Valentina je pomerala glavu u ritmu melodije, povremeno otpevavši poneki stih.

Kada se pesma završila, Valentina je viljuškom kucnula po čaši.

„Molim za malo pažnje. Pre nego što se ovo veče završi, želela bih da razjasnim još ponešto. Ivane, na spratu si me pitao zašto vas je Dušan pozvao na Crnu planinu. Evo, reći ću ti. Bolesna sam, Ivane. Smrtno bolesna. Zahavaljujući izgnanstvu na Crnoj planini, uspela sam sam da se skinem sa horsa. Ali… Taj spas je bio privremen. Pre nekih šest meseci mi je pozlilo. Dušan se uplašio i poslao uzorak moje krvi na analizu.“

Napravila je stanku u izlaganju i iskapila ostatak vina. Žika joj je nasuo još.

„Da skratim priču“, nastavila je dok joj je glas podrhtavao. „Imam sidu. Dani su mi odbrojani. Uz odgovarajuću negu, možda bih mogla da poživim još godinu, možda i malo duže. Ne i više od toga.“

To što je izgovorila me je užasnulo. Poskočio sam sa stolice i svakako bih istrčao iz sobe da me Žika nije sprečio. Valentina je dovršila i drugu čašu vina, pa nastavila.

„Uspela sam da ubedim oca da mi još jednom dopusti da vidim svoje prijatelje. Pristao je, uz jedan uslov. Morala sam da obećam da neću otkriti ko sam zapravo, da se predstavim kao Zvezdana. Pristala sam. U Ljubljani sam operisala nos i kupila sočiva u boji. I eto, svi ste poverovali da sam Zvezdana. Zar nije tako? Varka je uspela. Trebalo je da provedemo nekoliko dana zajedno i da se rastanemo, ovoga puta zauvek. Nikada ne biste saznali da ste tih nekoliko dana na Crnoj planini bili sa Valentinom. Samo… Onda je sve otišlo u propast. I za to si ti kriv.“

„Ne, Valentina“, poskočio sam. „Molim te, pokušaj da me razu…“

Žika me je još jednom vratio na stolicu.

Kada je Valentina ponovo progovorila, glas joj više nije podrhtavao:

„Pokajala sam se. Pokajala sam se što sam želela da okupim „žestoke“. Pokajala sam se još pre Slavičine smrti, pre lavine. Svi su mi nekako delovali strano, daleko. Previše su se promenili. Ja sam ih upamtila kao divlje, vesele, bezbrižne… A sada… Pa, video si ih i sam. Postali su vlastite senke. Svi od reda. Kao što sam i ja postala to isto. Senka. Odjek. Jedino si ti, Ivane, ostao isti. Shvatila sam koliko si mi nedostajao i koliko sam se ogrešila o tebe.“

Na sto je stavila moje blokče.

„Ovi crteži… Dirnuli su me. Do tada nisam znala koliko je duboka tvoja ljubav prema meni bila. A onda… Onda sam konačno videla tvoje pravo lice. Znam da bi trebalo da budem besna. Ubio si mi roditelje. Ubio sestru. Uzrokovao smrt prijatelja. Trebalo bi da budem besna, da. Veoma besna.“

U ruci joj se iznenada pojavio mali damski pištolj.

„Rekla sam ti. Svi ćemo ovde umreti. Zar nisam?“

Ustala je i nagnula se preko stola. Dok mi je Žika svojim koščatim šakama pritiskao ramena, prislonila mi je cev pištolja na čelo.

Video sam, prestravljen, kako prstom miluje obarač.

Očekivao sam da će svaki čas odjeknuti pucanj.

Valentina je tada napravila nekoliko koraka unazad.

„Kažem, trebalo bi da budem besna. Ali nisam. Samo sam razočarana i tužna. I umorna od svega. Ne možeš ni pretpostaviti koliko sam umorna.“

Okrenula je cev pištolja ka sebi i prislonila ga na grudi.

„Ja sad odlazim“, rekla je pre nego što je pritisnula obarač. „Vas dvojica već vidite šte ćete.“

Pre nego što smo Žika i ja stigli da reagujemo, začuo se prigušeni pucanj. Velentina je par trenutaka ostala potpuno nepomična, a onda je klonula, pala preko stola.

Žika ju je očajnički dozivao.

Kada ju je okrenuo, video sam da nema nade. Oči su joj bile širom otvorene, još uvek vlažne i tužne. Ali u njima više nije bilo života.

glavni-lik-01

Ivanova omiljena poslastica je bila sladoled. Najviše od svih ukusa voleo je vaniliju.

Mogao sam tada da pobegnem, ili da bar to pokušam. Nisam. Ostao sam na svom mestu i posmatrao Žiku koji je u zagrljaju stezao mrtvo Valentinino telo. Tada sam shvatio. I on ju je voleo. I njega je ta ljubav skupo koštala. Ali ne toliko skupo kao mene.

Sedeo sam i čekao.

Prolazili su minuti…

Žika je konačno podigao svoj mačji pogled ka meni. Nikada me niko nije pogledao sa toliko mržnje.

Ostao sam nepomično na stolici kada je krenuo ka meni.

Zatvorio sam oči i mirno čekao kaznu.

Osetio sam samo prvi udarac.

Iz nesvesti me je trgla eksplozija, toga se dobro sećam.

Ostalo je sve u nekakvoj izmaglici.

Dok se se tlo ispod mene treslo, a lavina približavala, nekako sam uspeo da podignem svoje izubijano telo.

Šta se zbilo dalje, nisam sasvim siguran.

Dokopao sam se podruma, ni sam ne znam tačno kako.

Onda je udarila lavina.

*

Kada sam došao sebi, bio sam na dnu stepeništa, više mrtav nego živ.

Ne znam koliko sam tako ležao.

Nije mi bilo potrebno dugo da utvrdim da je sneg ovoga puta progutao čitavu kuću, uključujući i veći deo podruma. Stepenice ka prizemlju bile su u potpunosti prekrivene snegom.

Bio sam zarobljen.

Živ zatrpan.

glavni-lik-02

Ivan je šetao rivom i fotografisao, sve dok mu žar cigarete nije progoreo glavu.

Situacija u kojoj sam se nalazio beše bezizlazna, to sam odmah shvatio. Znao sam i šta se dogodilo. Žika je iskoristio dinamit koji smo pronašli u lovačkoj kolibi da pokrene još jednu lavinu.

Ovoga puta nije bilo poštede. Sve je zbrisano.

Očajan, uplašen, drhtao sam u mraku. Malo je falilo da se predam, prepustim, potonem u crnu rupu koja se otvorila ispod mene. Zašto, uostalom, odlagati neizbežno?

Onda sam se, ipak, prenuo.

Pipao sam oko sebe dok nisam pronašao orman iz koga je Valentina izvadila baterijske lampe. Posrećilo mi se. Na istom mestu su se nalazile još dve baterijske lampe, obe ispravne. Orman je bio krcat. Bilo je tu svega i svačega. Hrane u konzervama, zavoja, ćebića…

Pronašao sam i jednu malu crvenu svesku punu devičanski belih listova, kao i pernicu punu grafitnih i hemijskih olovaka.

Tada mi je sinulo.

Zabeležiću sve što se dogodilo i tako otrgnuti ovu priču od zaborava.

Nemestio sam bolno telo u najugodniji položaj i počeo da pišem.

Znao sam da iz ovog podruma neću izaći živ.

Želeo sam da bar nešto ostane iza mene.

Da bar nešto ostane iza svih nas.

U podrumu je ledeno.

*

Ne postoje ti ćebići koji me mogu ugrejati. Noge već duže vreme ne osećam. Stalno se borim sa snom kako bih završio ovu ispovest. Znam da ću se smrznuti i umreti ako zaspim.

San je opasan protivnik.

Jednom me je gotovo pobedio. Ispustio sam olovku i klonuo, kada me je neko snažno prodrmao.

„Probudi se“, Valentina me je grdila. „Još nisi završio.“

Otvorio sam oči, osvrnuo se, izbezumljen od sreće što ponovo čujem njen glas.

Svetlošću baterijske lampe sam obasjao lepo ovalno lice uokvireno crvenom kosom.

A onda sam shvatio da gledam u lutku. Potpuno sam zaboravio da je i ona sa mnom u podrumu.

Uzdahnuo sam i nastavio sam da pišem.

Crveni-sneg-16-zavese

Došlo je vreme da se zavesa spusti. Jednom za svagda.

Sada, kada sam konačno završio, kada je moj rukopis kompletiran, Valentina me više neće buditi. U to sam siguran.

Neka.

Tako je i bolje.

Poslednji put kada me je probudila, usnio sam san koji je delovao toliko stvarno da nisam želeo da se ikada završi.

Izašao sam, u tom svom snu, iz podruma, a onda i iz kuće. Crna planina više nije bila prekrivena snegom. Leto beše u punom zamahu.

Stajao sam tako dok su mi sunčevi zraci milovali lice.

Tada me je neko pozvao po imenu.

Ugledao sam Lanu i Bobu kako sa korpom za piknik idu ka vidikovcu, mahali su mi sve dok nisu zamakli u ozelenelu šumu.

Čuo sam zatim još glasova, ugledao još ljudi.

Nevena je plivala u jezeru, veselo podvriskujući i prskajući. Pop i Bojana su sedeli pored ustalasane vode, zagrljeni. Delovali su srećno i spokojno.

„Lepo je“, rekao sam. „Mnogo lepo.“

„Jeste“, začuo sam Valentinu kako mi šapuće na uho, a onda su se njene ruke obavile oko mojih ramena i stegle me u topao zagrljaj.

U tom trenutku sam znao.

Više mi nikada neće biti hladno.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: