Da li imate preko 18 godina?

Autostopom kroz Afriku

Razgovor sa Urošem Krčadincem, jednim od trojice autora intimnog putopisa "Bantustan"

Kako sami kažu, nakon godinu dana razmišljanja, Marko Đedović, Uroš Krčadinac i Lazar Pašćanović su odlučili da se otisnu u veliku afričku pustolovinu. Trojica prijatelja, inače članovi Kluba putnika, su prešla Afriku od severa do juga, putujući na sve načine, od autostopa do aviona, spavajući posvuda, uključujući čak i kod starešine u jednom afričkom selu. Knjiga “Bantustan” se rodila iz serije blogova o tromesečnom putovanju kroz Afriku. Ti blogovi, prvobitno objavljivani na web-stranici Kluba putnika, su kasnije pretočeni u knjigu o ljudima koje su susretali na tom putu, ali i o međusobnim (ne)slaganjima.

Bantustan čine priče i crteži, intervjui i mape, pesme i dokumenti. Istovremeno je udžbenik za samostalna putovanja, intimna ispovest, ilustrovani atlas, zbirka čudnih sudbina, popis malih tajni i sramota. Bantustan je putopis, roman, atlas i enciklopedija.

Knjigu su spremali čak šest godina, potom je izdali sami, a o neverovatnom putu koji su prvo prešli fizički, kroz Afriku, a zatim i u Srbiji, upustivši se u složen proces pisanja i izdavanja Bantustana, pričali smo sa Urošem.

Kako ste se odlučili da krenete na put?

Mi smo se zapravo jako malo poznavali pre nego što smo krenuli. Upoznali smo se preko sajta Kluba putnika, koji je Lazar pokrenuo pre desetak godina. On je u nekom trenutku to spomenuo, mi smo počeli da razmišljamo o tome, ali ništa se nije desilo dok nismo završili fakultete. Čovek dok je u okviru formalnog obrazovanja, kao da je u reci koja ima jasno definisane obale. Međutim, po završetku se nađe u moru sa strujama protiv kojih ne može da se bori na osnovu onoga što je u školi učio. Fakultet nas sprema da budemo poslušni građani, ali ne i da kritički mislimo ili razumemo svet. Čini mi se da je odlazak u Afriku bila artikulacija nemira koji smo osećali i pokušaj da se katapultiramo u taj svet.

Sve informacije koje danas dobijamo su posredovane, uglavnom dolaze preko velikih medija i centara moći. Mi o Africi, zapravo, nismo znali ništa.

IMG_3031

Bilo je tu i neke romantične potrebe za avanturom, koja se kasnije obila o stvarnost, kada smo videli taj sjeban svet tamo. Bilo je i romantike u tome da su ljudi potekli iz Afrike, pa da mi odlaskom tamo se zapravo vraćamo. Onda smo shvatili, da je u jednom operativnom, praktičnom smislu to đubrište čovečanstva. Sve što ne valja u svetu – tamo se najdrastičnije vidi koliko ne valja. Dok, one koje valjaju su čudesno lepe, baš zbog tog konteksta. Ti kontrasti, između bogatih i siromašnih, između bilo kojih socijalnih konstrukta tamo eksplodiraju.

Kad uporedim odlazak na dve nedelje na Halkidiki i ovo što ste vi iskusili, dakle nešto u svojoj suštini toliko drugačije, prosto mi je neverovatno da se i jedno i drugo zove “put”. Da li ste očekivali da se upuštate u nešto što će vas u suštini promeniti, ili ste mislila da vas čeka iskustvo poput interraila kroz Skandinaviju, samo negde dalje?

Uopšte nismo očekivali, pototovu ne taj intezitet. Mislili smo da pravimo pauzu u životu i da će nam ona dati vreme da udahnemo, shvatimo stvari oko sebe i nastavimo sa koliko-toliko utabanim životima. Mislim da nam je put pomogao da shvatimo da tih utabanih staza nema, i da sve što hoćemo, moramo sami da napravimo. Koliko nam je proširio granice, toliko nam je i onemogućio da igramo uigrane igre.

Kako teče put, vi odlazite na sve gora i gora mesta. Negde pred kraj, Marko i Lazar stižu na jezero i posle svih potresnih stvari koje je iskusio, on ne odlazi da se okupa. Jel uzrok tome neka belačka, srednjeklasna griža savest ili osećaj da je uživanje, poput onog pomenutog Halkidikija, na ovoj vrsti puta – besmisleno?

To je sve potpuno tačno, a postoji još jedna dublja istina, a to je da je želja da razgovaramo sa svim tim ljudima takođe jedna vrsta srednjeklasne ekskurzije, na jednom perfidnijem nivou. Ali to smo probali i da problematizujemo, tu ekskurziju u tuđu sjebanost. Isprava smo se osećali da nemamo ni prava da o tome pišemo. Tokom istorije, beli ljudi su odlazili u razne treće svetove, i onda ih, kasnije pišući o njima, zapravo kolonijalizovali. Želeli smo to da izbegnemo, egzotizam.

Zato je knjiga više u formi dnevnika, nego putopisa?

Upravo. Trudili smo se da se držimo ličnog, iako mislim da ni on nije benigan – odaje sve ono što nas je formiralo, kontekst, ideologiju. Ali taj egzotizam, neverovatno koliko je ukorenjen i u turističku retoriku trećeg sveta. One se namerno trude da se u svojim turističkim brošurama deluju divljije i necivilizovanije u nadi da će egzgotikom privući ljude. Na taj način se auto-kolonizuju i prihvataju retoriku kolonizatora. Čini mi se da i Kusturica radi sličnu stvar, bogati se na egzotizaciji Balkana.

Tamo nema tam-tamova i vrištećih boja, oni su obučeni kao i mi, samo je sve raspalije.

Na primer, onaj poglavica, osim što mora da ubije lava, i dalje ima mobilni telefon, želi decu da pošalje na fakultet i suočava se sa problemima šefa mesne zajednice u Beogradu. Artikuliše neke ljude i neka sela, koja su možda od balege i blata, ali kada se prevaziđe taj nivo površnosti dođemo do Badjua koji kaže da postoji samo jedan svet. Kada vas pusti fascinacija time što u okviru nekog rituala piju krv, čućete iste priče kao u cigan mali u Kragujevcu.

Ali, ipak, niste išli u cigan malu u Kragujevcu.

Pa, naravno. Ljudima je zanimljivo što je to Afrika, ali sa tim se i igramo. Krećemo od nekih stereotipa, podižemo ih i rušimo. Donekle mislim da je u redu kretati od egzotističke retorike, dokle god ćeš je oboriti.

Kažeš da vas je to iskustvo promenilo. Kako to opravdavaš, sa moralne tačke gledišta. Napravili ste tu ekskurziju u tuđu bedu, vratili ste se promenjeni, a ti ljudi su i dalje tamo?

To je jako složeno, zato nam je i trebalo ovoliko vremena da napravimo knjigu. Jedno je sigurno, povećava odgovornost. Ako shvatiš da jesi u izvesnom smislu privilegovan, onda imaš odgovornost da svetu nešto pružiš. Razmišljali smo šta kroz klub i knjigu možemo da uradimo.

Ali kad kažeš da vas je promenilo, na šta prvenstveno misliš?

Odnos prema sredini iz koje mi dolazimo. Dakle, mi smo fizički u Evropi, ali na periferiji. U Africi vas kao belca gledaju kao više biće, to je grozan osećaj, naporan. Trudili smo se da im objasnimo koncept balkanskog belca, koji je neka vrsta evropskog Afrikanca. Kada su te barijere probijene, oni su nam se otvarali, postajali smo kao neke putujuće ispovedaonice.

Neke od priča deluju potpuno neverovatno. Koliko u knjizi ima fikcije?

Sve je dokumentarno, ali obrađeno. Menjali smo imena i fakte koje bi omogućivali ljudima da pronađu te osobe na internetu. Eventualno smo prebacivali ljude u gradove, ili zbijali dvoje ljude u jedno. Ipak, čini mi se da svaki put kad čovek obrađuje svoja sećanja, on zapada u fikciju. Zapravo, baveći se dokumentarnom građom, autor dramaturgiju i stvara biranjem šta će u knjigu ući, a šta ne. Bilo je dobrih priča koje nismo stavili u knjigu, jer se nisu uklapale u celinu. Hteli smo da imamo amplitude i dramske lukove, ali neke stvari su se neverovatno poklapale. Na primer, epizoda sa Pigmejima koja je za mene lično bila najpotresnija je zaista bila poput romana koje ti život isporuči na tacni.

Možda mi je najfascinatnije bilo količina ljudi koji su na neki način povezani sa Srbijom, ili Jugoslavijom.

Toga je zapravo bilo još više. Asocijacije na ratove i Karadžića. Krezube dede u sudanskim selima i vukojebinama su znale za Srebrenicu. Suočavanje sa tim je pokrenulo je da mi sami mnogo više čitamo i istražujemo o balkanskoj skorašnjoj istoriji i više putujemo po bivšoj Jugoslaviji. Shvatili smo da smo odgovorni da više znamo o tome. Nekada su te stvari bile urnebesne i smešne i glupe. Dolazimo na granicu i pokazujemo pasoš Srbije, gledaju te carinici, smeju se, govore “Aaaa, Karadžik!” i gestikuliraju rezanje grkljana. Kao neka osnovna škola. Ti stojiš tu, ti ljudi imaju puške, gledaš ih i šta da radiš?

S druge strane, bilo je puno lepih reakcija kada bismo spomenuli Jugoslaviju. Mlađi nisu znali, ali stariji su bili puni poštovanja. To je za nas donekle fantom i nešto što nismo razumeli baš najbolje.

Prosto je bizarno koliko u Africi Jugoslavija više postoji nego u Srbiji. Živo je sećanje na pokret Nesvrstanih. Govorili su da je to jedini pokret koji je počeo iz Evrope, iz belog sveta koji je išao ka emancipaciji Afrike, koji nije bio kolonizatoriski. “Ako niste ponosni na to, vi ste budale”. Mi smo to prihvatali sa oklevanjem, jer nismo pripadali toj generaciji. To su naše dede i roditelji koji su to napravili, pa zasrali, a mi gledamo krhotine toga.

IMG_2982

Kako ti je iz tog udaljenog ugla delovala Srbija?

Zanimljivo mi je bilo koliko samo se osetio kao ničije-zemljaš. Koliko mi je kao nekome koje odrastao na prostoru nejasnih identiteta bio blizak. Afrika je puna toga – nekih država koje su samo administrativne tvorevine, a niko se ne oseća njenim delom. Gomila plemena, prepletenih identiteta, sve mi je to bilo blisko. Da se neko oseća i kao Kenijac i kao Afrikanac i kao Englez. Svi ti konstrukti, fikcije, akvareli koji nas delimično boje, ali nikad u potpunosti i ne mogu im se odrediti jasne granice. A opet, ne možemo ih ni proglasiti nevažećim niti prihvatiti da su zakucana stvarnost. Afrika je učinila da zavolim balkansku polifoniju, ili pre kakofoniju.

Spomenuo si tu situaciju na granici, često ste se uvaljivali u situacije za koje mi se sad čini prilično neverovatno da se nisu gore završile, no možda je to samo moja predrasuda. Ipak, stopiraš u sred afričke nedođije po mrklom mraku. Jel si se plašio, i čega?

Plašio sam se pred put. Kada je bilo sigurno da ću ići, dešavalo mi se da se prenem u sred noći, obliven znojem i zamišljam sebe potpuno samog, okruženog ljudima koji su očigledno drukčiji od mene. Bilo je straha od nepoznatog, strah od drugosti, strah od onog što je tad nepojmljivo. Kad smo krenuli, to je minulo, skočio mi je taj putnički adrenalin, ali te scene koje su se dešavale su morale da se rešavaju u trenutku, i nije bilo vremena za strah.

Odande ste pisali utiske, blog-postove koje ste objavljivali na sajtu kluba putnika. U nekoliko navrata ste hteli da odustanete, dok ste još bili tamo. Činilo vam se besmisleno. Kako je tekao put do knjige?

Nismo očekivali taj odjek na blogu, neku vrstu pritiska zajednice da to pretočimo u knjigu. Lazar nije hteo, Marko se dvoumio, ja sam hteo, ali bio sam ubeđen da to ne može da traje duže od 6 meseci. A, izašlo je šest godina kasnije. Jer se pretvorilo u izazov obrade dokumentarne građe. Pravljenja priče od komadića doživljaja i činjenica, što se ispostavilo kao daleko teže od putovanja samog.

U kom smislu?

Zapravo je danas putovati lakše nego ikad. Pronađete ljude preko couch surfing sajta, odreknete se malo udobnosti, naučite da pakujete malo stvari, otvorite se prema ljudima. Naš put po Africi nije koštao više od dva, tri letovanja u Budvi. Ali ono što je posle bilo teško, jeste kako od svega toga izgraditi neki narativ koji ima smisla, i isprva razumeti šta je to što smo videli.

IMG_2987

Kako je tekao taj proces?

Knjigu smo pisali nekoliko puta. Prvo smo je napisali kao klasičan putopis, ali smo shvatili da to ne radi, da je pogrešno, da taj nivo predstavljačkog i opisivačkog nije u duhu jezika i ne treba da bude deo knjige. Onda smo krenuli sve više ubacujemo simbole i reference i od same knjige napravimo neku vrstu putovanja. Tako smo ubacili interaktivne mape, četove, QR kodove, pošto je to integralni deo današnjeg ljudskog govora. Kako internet guta knjigu, tako i knjiga guta internet.

Knjiga zapravo i govori o pokušaju komunikacije i da se prevaziđu rupe stvorene onim što nas razlikuje, a samim tim i odvaja?

Jeste. Ovo je priča o izolovanosti, o zatvorenosti, o zidovima, o svemu onome što se pravi oko ljudi, u ovom slučaju zbog boje kože. Bantustan simboliše tu opnu – društvenu, ekonomsku, definisanu prilikama spolja. Hteli smo da istražujemo koliko se nas trojica, koji delimo toliko toga, među sobom ne razumemo i koliko je saživljavanje problematično i koliko je teško izaći iz svoje čaure nesaopštivosti. Koliko je teško izreći sebe drugome.

Bantustan možete poručiti putem sajta Kluba Putnika, na ovoj adresi.

Lajkuj:

Ostavite komentar:

Slični članci: