Da li imate preko 18 godina?

LEPA BRENA I FILM: SLATKI GREH TRŽIŠTA I deo

Temeljna studija fenomena Lepa Brena i njenog značaja u filmskoj industriji SFRJ. Brena kao metafora za odbranu i poslednje dane Jugoslavije! 

Tu je rođen maršal Tito! Pravićemo disco urnebes!

Lepa Brena pojavljuje se prvi put na filmu u hit-komediji Tesna koža (1982). Kako se tada nalazila na granici između kafane, u kojoj je počela karijeru, i medijskog puta na kom će postati najpopularnija zvezda, na koji je tek kročila, ne čudi što Brenu zatičemo upravo u kafani, ali sa predstavnikom realne ekonomije – direktorom velikog društvenog preduzeća – u centru pažnje.

Taj prevejani muljator Šojić (Milan – Lane Gutović), tokom večere sa poslovnim partnerima, traži od konobara da Brena ponovo peva “Mile voli disko”, jer hoće da “uz kafu uvali i ventilatore”. Ceh plaća preduzeće: Šojić tvrdi da pesmu ne sluša zbog sebe, već zbog dobrobiti državne ekonomije. Samo napominje da na računu, zbog pravdanja para, treba da piše: “Lepa Brena za četiri osobe”. Naravno, uskoro kreće i pesma o harmonici koja svira disko i na taj način rešava spor dvoje zaljubljenih oko životnih stilova i kulturnih potreba (moderni disko-Mile i tradicionalna folk-devojka). Tako je u istoriju naših naroda ova scena ušla s debelim razlogom: ona sadrži neuralgične tačke tadašnjeg društva, jer opisuje bahatost direktora društvenih preduzeća, ali uz laku notu i šaljivu numeru o hibridnoj modernizaciji, koju u kafani peva najveća pop zvezda Jugoslavije, usred dekadentne faze socijalizma.

Lepa-Brena-Mile-voli-disko-kaseta-_slika_O_28129883

No, ako je u Tesnoj koži bila samo epizoda, Lepa Brena je u Nema problema (1984) već postala glavni deo zapleta. Direktora jednog preduzeća u problemima sada glumi Nikola Simić. Fabrika kojom rukovodi nema novaca ni za plate radnicima. Banka više neće da im odobrava kredite, jer su sve dosadašnje investicije bile potpuno sulude, poput ideje o proizvodnji kavijara od moravskog šarana, a finansijski izveštaji namerno konfuzni. Jedna od neuspešnih investicija bila je i stadion lokalnog fudbalskog kluba, pa direktor dolazi na spasonosnu ideju: ako Lepa Brena održi koncert na stadionu, mogu se naplaćivati karte i tako popuniti rupa u budžetu!

Nezgoda je u tome što je Lepa Brena uverena da peva besplatno, i da je došla da imenuje stadion po najstarijem radniku preduzeća, Nićiforu Ivkoviću (Jovan Janićijević). Kada njen menadžer otkrije da su rukovodioci “naplaćivali 50 hiljada po karti”, zapreti direktoru finansijskom inspekcijom, i traži da se isplate honorari. Na kraju, direktor završi u zatvoru gde su sve redom rukovodioci u privredi, koji pokušavaju da poprave televizor kako bi gledali upravo Lepu Brenu. TV nema ko da popravi, jer, kako kaže jedan zatvorenik: “Nema ođe radnika”.

nema-Problema-1984

No, iako nisu u zatvoru, radnici u ovom filmu ne prolaze dobro ni u materijalnom, ni u etičkom smislu. Simbol radništva, Nićifor, posle mnogo peripetija i ubeđivanja izlazi na stadion uveren da masa skandira njemu, i da ga ljudi nisu zaboravili. Masa, naravno, skandira Breni, a situacija je čemerna i slikovita, kao u pesmi “Srce, ruke, lopata” Zabranjenog pušenja – ni masa “radnog naroda”, ni komunistička elita, niko više ne slavi iskreno radnike i radnice. Na njihovo mesto došli su estradni umetnici, kao simbol vladajućeg konzumerizma sa socijalističkim likom.

Kao što znamo, od 1982. godine ni Goran Bregović više nije bio član Saveza komunista. Sve je pošlo nizbrdo. Ali Lepa Brena je nudila hedonizam i jugoslovenstvo, a ta dva odgovora činila su se prihvatljivim. Bar privremeno.

Zavera u Diskotonu: Čik, pogodi, šta mi treba, šta mi godi?

Lepa Brena je, kako je već primećeno u analizi njene karijere, profitirala kao spona dva glavna modela jugoslovenske masovne kulture: pop-roka i folka, odnosno zabavne i novokomponovane narodne muzike. Brena je kao prava diva pomešala urbano i ruralno, u naizgled protivrečnoj figuri romantične duše i lascivne lujke, naivne devojane i autoritativne biznis-žene, sve u seksi-pakovanju i sa pametnom reklamom i medijskom strategijom, kako je i najavila u pesmi “Disco urnebes”: “Mani ralo i motiku, narod voli erotiku! Lova, lova, lova, padaće sa krova!” Istovremeno je provokativnost ublažavala jugoslovenstvom, snimivši sa Miroslavom Ilićem pesmu “Živela Jugoslavija”, u kojoj se pojavljuje “Tito, naše ime ponosito, ko heroja ceo svet ga zna”, i na sav glas promovišu bratstvo, jedinstvo i laki YU-patriotizam u pesmama i javnim nastupima. (Ali ne i komunizam; njega su, u bofl-pakovanju, valjale zvezde novina, sednica i mitinga.)

LEPA-BRENA-I-MIROSLAV-ILIC-3

Isti stilski spoj i medijsku strategiju prodavali su Bijelo dugme i Zdravko Čolić, a iza sva tri projekta praktično je stajala gotovo ista ekipa kompozitora, menadžera, tekstopisaca i producenata, od Rake Marića, Rake Đokića i Makse Ćatovića (i Milorada Vučelića), preko Kornelija Kovača, Aleksandra Radulovića Fute, Marine Tucaković, Saše Popovića, do samog Bregovića. Neki od njih prvi će osnovati privatne firme (“Kamarad”, “Komuna”), čim je to 1980-ih omogućeno, i tako napraviti uvod za “čudesni svet privatluka”, uspevši da muzičke izdavačke kuće podvedu pod “zanatske radnje”.

Polovinom 1980-ih, sva tri izvođača, Brena, Čola i Brega, našli su se u sarajevskom Diskotonu, zajedno sa pomenutim akterima. Ova, u suštini, rokerska ekipa, shvatila je da Partija više nema pravu moć kojom će insistirati na opismenjavanju radnog naroda u duhu tekovina revolucije, već da je sila konzumerizma uzela sve pod svoje, i da su tu jedini bogovi Prosečni Potrošači – na čije prosvećivanje ne treba gubiti vreme, jer se tako gubi novac, a kriza je, već im treba pristupiti takvima kakvi su (pa kakvi god da su). Nudeći potrošačima proizvode zabave koji stalno provociraju moderne, uzbudljive i nove želje/fantazije, srednjeklasna ekipa rešila je da na tome obrne kintu. Glavna ideja bila je spajanje popa, roka i folka, u miks kojem tačno takva mešovita, hibridna publika, kakva je dominirala Jugoslavijom, neće moći da odoli.

lepa-brena-album-bato-bato-cover2

Lepa Brena, nenametljivi šef benda Slatki greh Saša Popović, i menadžer Raka Đokić, imali su i veće ambicije. Trilogija albuma koje je Lepa Brena 1987-1990. objavila za Diskoton predstavljala je proizvod industrije zabave koji je u medije pucao iz svih marketinških oružja, i na kraju ostvario spektakularne rezultate.

Hajde da se volimo! Sanjam da sam s tobom!

Jedno od tih oružja bio je i film. Udruživši se sa jednim od prvih privatnih filmskih producenata, Jovanom Markovićem (Film i ton, tj. FIT produkcija), koji je napisao i scenario, Lepa Brena i njen tim rešili su da album Hajde da se volimo iz 1987. promovišu i istoimenim filmom, u režiji iskusnog TV-asa Aleksandra Đorđevića (Otpisani, 1974). Jugoslavija je i ranije imala pop star vehicle filmove, a među prvima su bili Velika turneja (1961) Žorža Skrigina, podređen Oliveri Marković, te Zvižduk u osam (1962) Save Mrmka, sa idejom promovisanja Đorđa Marjanovića. Hajde da se volimo je u tom smislu ozbiljniji industrijski proizvod i, čak, sasvim solidan film, u trenutku kada ni holivudski filmovi koji služe pre svega promosivanju neke pop-zvezde i njene muzike – nisu bili bog zna kakvog kvaliteta.

BRENA-igrica

Režija Aleksandra Đorđevića je precizna i funkcionalna, bez velikih pretenzija, sem da stvori atmosferu ugodnog spektakla koji služi isključivo zabavi. Video-spotove umetnute u film radila je opaka ekipa profesionalaca, krem srpske kinematografije, poput montažera Vuksana Lukovca i kostimografkinje Emilije Kovačević, dok se, smislom za moderan i upečatljiv video-izraz, istakao reditelj Stanko Crnobrnja. Tako u čuvenom spotu za “Sanjam”, Lepa Brena, mnogo pre benda Red Hot Chilli Peppers i “Californication”, postaje deo video-igre i prolazi kroz razne avanture i peripetije, dok ne pobedi na kraju.

brena11

Pesme su, razumljivo, glavni adut filma, a reč je verovatno o najboljoj Breninoj ploči u karijeri, u kjojoj A-stranu čine suvi pop-hitovi (“Evo, zima će”, “Golube”, “Učenici”, “Sanjam” i naslovna numera), a B nešto slabije, i sporije, folk pesme (izdvaja se jedina brža “Udri, Mujo”). Pored toga, film Hajde da se volimo ima kakvu-takvu priču, koja jeste povod za nizanje Breninih spotova sa nove ploče, ali je krase jasna struktura, dinamičnost i pitak humoristički ton.

Zaplet nije komplikovan: Lepa Brena putuje u Dubrovnik, preko Zlatiborskog kraja i Mostara, da se predstavi mister Dženkinsu, stranom producentu koji je može pozvati na veliki televizijski spektakl Mondoviziju. Konkurentska izdavačka kuća šalje kidnapere koji napadaju Brenu tokom putovanja, sa željom da je spreče da stigne u Dubrovnik. U podzapletu, novinari su pustili lažnu vest da je Bale (Svetislav – Bule Goncić), član Slatkog greha, novi Brenin dečko, i njega zato ceo film juri, i otvoreno mu nudi seks, svaka žena na koju naiđe. A juri ga i otac jedne šiparice, jer sumnja da je Bale obeščastio njegovu ćerku.

Zaplet je, naravno, manje-više nevažan: usred jurnjave, trke, erotike i priprostog, mada retko kada prostačkog humora, cilj je bio istaći šou-biz kvalitete Lepe Brene. Zato je ona u ovom filmu čista magija, sa aurom nepobedivosti. Kada priđe nizu džekpot aparata i povuče ručice, svaki aparat momentalno izbacuju novce. Gde god se pojavi, narod pada u nevest, a ona čak pristaje da besplatno peva za starog, prevejanog seljaka kojem vraća poklonjenu kravu.

Ona je u isto vreme i nežna žena, ali i esencija erotike, sposobna, oslobođena, žena koja sve može, pa je tako vidimo da pilotira, vozi autobus, jaše konja i u fenomenalnom kadru, koji je odgovoran za prvu fasinaciju filmom potpisnika ovih redova, skače sa Mostarskog mosta kada je opkole kidnaperi, slučajno obučeni u kukuljice katoličkog monaškog reda… Ti kidnaperi su, zbog Brenine svemoći i taličnosti, naprosto smešni, gledalac je od početka svestan njihove zaludnosti, a film nam njihovim gafovima neprekidno namiguje: vidi luzere, krenuli da kidnapuju Brenu.

Lepa Brena, međutim, nije obična pop-zvezda: ona je i ranije, kako smo rekli, promovisala neku vrstu pop-jugoslovenstva, pesmama o svim nacijama Juge, mešavinama kultura i religija, ali je tek u ovom filmu postala samosvesni simbol Jugoslavije, uz optimizam i atmosferu čistog užitka. Takva Lepa Brena/Jugoslavija krenula je na put, i ta će drumska odiseja trajati do raspada države i poslednjeg filma u trilogiji. U prvom, Lepa Brena ide u Dubrovnik (!) da proda svoj nastup stranom producentu. Jugoslavija je, dakle, na prodaju, ali bi da očuva svoju autentičnost i kao takva da otputuje u svet.

Kada u ovom ključu pogledamo sva tri filma, vidimo da se pojavljuju razni zainteresovani kupci: direktori preduzeća, pa Arapi, Albanci, bogati gastarbajteri, mediji… Tako se Brena u prvom Hajde da se volimo poslednji put susreće sa direktorima. Tri, Breninom menadžeru (Milutin – Mima Karadžić) važna rukovodioca, sede za večerom u kafani, Brena im peva „Bato, bato“, a oni pokušavaju da je odvuku u krevet, što im, dakako, ne uspeva.

Hajde-da-se-volimo-1

Scenaristima, pak, uspeva da u filmove upišu sve strahove i pretnje po Jugoslaviju u tom trenutku, što sistemske (ekonomske i političke), što paranoične.

Sve te izmaštane napadače zanima da kupe Brenu/Jugoslaviju, ali i da s njom seksualno opšte, da od nje zadobiju ličnu korist i uživanje. Pošto je u jednom trenutku prepoznala tu težnju, Lepa Brena je odlučila da ih nadigra: na kraju, na Zapad je otputovala samo ona, i potom se vratila kao vlasnica privatne firme, da kupi Jugoslaviju. Ili bar ono što je od nje ostalo.

Hajde da se volimo još jednom! Ja sam Jugoslovenka!

Ako je prvi film franšize Hajde da se volimo predstavljao promišljen industrijski proizvod u kojem je vidljiv napor da se dosegne i neki nivo kvaliteta, drugi film je primer produkcijskog švindleraja. Zainteresovana samo da na talasu ogromnog uspeha prvog dela zaradi pare ponovo, gotovo ista ekipa snimila je 1989. godine Hajde da se volimo još jednom (to je naslov filma sa špice; narodski naziv je Hajde da se volimo 2, a kao takav je ušao čak i u neka zvanična dokumenta).

Pošto producent i scenarista Jovan Marković očito nije imao nikakvu ideju šta bi to sad Lepa Brena mogla da radi, odlučio je da ona u filmu ne radi ništa, a da video-spotovi, uz niz gegova i glumačkih kreveljenja iz tada popularnih tezgaroških pozorišnih komedija, Audicije i Šovinističke farse, te neke likove iz uspešnog serijala Lude godine (u narodu poznatom i kao Žikina dinastija, u režiji Zorana Čalića, a u produkciji i po scenariju Jovana Markovića), pomognu da vreme brže prođe. Tako se Lepa Brena i Slatki greh odmaraju na otoku Lopudu kod Dubrovnika, dok plagirani vatrogasci, pravo iz Formanovog Gori, moja gospođice, stižu u izuzetno poglupljenog verziji da trapavo pripreme međunarodno takmičenje, te da im jedini gegovi budu neuverljivi padovi u vodu i prskanje nedužnih turista penom za gašenje požara. Za to vreme, u kafiću gde konobariše Bucek (Emir Hadžihafizbegović), dva, iz današnje perspektive, takođe izvanredno neduhovita stereotipa srpskog i hrvatskog nacionaliste, profesor Mihailović (Josif Tatić) i profesor Drah (Predrag Ejdus), vazda pijani, izgovaraju bajate viceve, podjebavaju jedan drugoga na etničkoj osnovi, i takođe neuverljivo „padaju“ u vodu, drugim rečima: izvode šovinističku farsu.

Aleksandar Đorđević, reditelj prvog filma, nije želeo da stane za kormilo tog švercerskog broda (ili je bio zauzet; iako dostojanstven zanatlija, i autor par vrhunskih filmova i TV-drama, Đorđević je često znao da bude i ljuti tezgaroš), pa je komandu preuzeo Stanko Crnobrnja. Video-spotovi u režiji Crnobrnje jedino su što ima režijskog, vizuelnog, i smisla uopšte, i što se izdvaja iz mase zbrzanog i neduhovitog materijala. „Robinja“, jedan od najskupljih jugoslovenskih muzičkih videa svih vremena, prikazivao je Lepu Brenu kao Zapadnjačku damu iz visoke klase, koja u šetnji Istanbulom fantazira o mazohističkom seksualnom podređivanju orijentalnom muškarčini, tj. stereotipu ćutljivog i surovog, preplanulog istočnjačkog snagatora.

tumblr_mg33ixlJ7a1r6fhuio1_500 (1)

Raspuštene plave kovrdžave kose, oskudno odevena, vezana zlatnim lancima, u praznoj sobi, u prizoru koji se neminovno urezuje u pamćenje, po erotičnosti na ivici pornografije, i po provokativnosti zbog nonšalantnog pristupa nasilju, Brena peva: „Nek mi stave okove, neka me zarobe / Robinja sam tvoja, ubij me!“

brena22

No, nadražljivost spektakla ne sme nam odvratiti pažnju od važnijih stvari. Na početku filma takođe je video-spot, ali u njemu Brena nije na izmaštanom Orijentu, već u Londonu, i peva „Hajde da se volimo“ u prepevu na engleski. Za razliku od poziv na sveopšti ples i ljubav iz originalnog teksta, u prepevu Brena govori ljubavniku zbogom, i prkosno i veselo predviđa: „Bye, bye, baby, bye, You’ll be low and I’ll be high!“ Za samo par godina, o potonje dve i po decenije da i ne govorimo, odnos pop-zvezde i njene publike biće tačno takav: publika će pasti nisko u svakom pogledu, a Brena se izdići visoko iznad nje.

brena33

Zato se mora posvetiti pažnja jedva vidljivom zapletu ovog filma, jer se tu zapravo pojavljuje Brenina publika. Recimo, fizioterapeut Čaki (Saša Petrović) doživi psiho-fizičku regresiju kada ga Brena poljubi, pa mu doktor Nedeljković (Bata Živojinović), koji je u Ludim godinama počeo kao ozbiljan doktor, a završio kao šarlatan, postavlja dijagnozu: „Neurotski sindrom: infantilno konstituisana ličnost“. Čakijev drug, konobar Bucko, koji tvrdi da konobariše samo leti, a da je tokom zime intelektualac iz Bosanskog Grahova, načuje da Brena i Slatki greh traže neobičnog gosta za novu turneju, i nehotično to razglasi novinarima Politike, Večernjih novosti, te poznatom licu RTB-a Vojkanu Milenkoviću. Uskoro na televiziji objave da Lepa Brena i Slatki greh traže „specijalnog gosta“, što je prilika „za sve one koji znaju nešto neobično, koji žele ući u šou-biznis“. Potom, naravno, svi potpuno podilejišu od želje da budu Brenini gosti, pa se na otoku organizuje konkurs, a Lepa Brena, kao dobra duša spremna da izađe narodu u susret, pristane da učestvuje u toj šaradi.

Ovi motivi u kojima se može uočiti odnos publike i Brene značajni su iz nekoliko razloga. Najpre jer pokazuju kako Brena tretira publiku: kao labilne ličnosti koje samo jednim nevinim erotskim potezom može pretvoriti u infantilne i retardirane, a potom ih gotovo majčinski tetošiti. Drugo, jer pokazuje kako autori filma kreiraju likove koji se prijavljuju na konkurs: kao diletante, potpuno u neskladu sa stvarnošću, često i duševno oštećene, jednom stranom rečju: kao freak-show, koje Lepa Brena i njen bend prihvataju s puno pretvornog razumevanja, ali i s blagim, tobože dobroćudnim podsmehom. Zaista nije potrebno biti sklon učitavanju da bi se u tome prepoznao početni koncept TV-programa Zvezde Granda i njegovih audicija, koji će Breni i Saši Popoviću doneti milione.

Ako je u ekonomiji svesno radila za potpuno etički deregulisanu profitabilnost, Brena je politički i dalje furala jugoslovenstvo. U završnici filma, Daniel Popović, Alen Islamović i Vlado Kalember pevaju strofe u pesmi „Jugoslovenka“, pripremajući moćan Brenin refren: „Oči su mi more jadransko, kose su mi klasje panonsko“.

Vrhunski spot u kojem Brena samosvesno postaje Jugoslavija, dok plesna grupa u koreografiji nalik sletu maše zastavama sa petokrakama, još uvek izaziva žmarce čak i najtvrdokornijim protivnicima jugonostalgije. Međutim, ako danas pogledate film na YouTubeu, videćete revizionističku verziju: umesto spota za “Jugoslovenku”, pretposlednja muzička numera je snimak sa koncerta iz Bugarske, na kom Brena peva “Mile voli disko”. I među Breninim pesmama, čini se, danas ima manje i više podobnih.

U drugom delu ovog teksta Velisavljević nam donosi niz pikanterija:

HAJDE DA SE VOLIMO 3

Jedan od njih, mufljuz koji potura „lažnu Brenu“, zove se Miloje (glumi ga Laza Ristovski), i poznat je organima gonjenja po tome što je izdao 120 čekova bez pokrića.

Dva oficira JNA, kako i dolikuje kvaziholivudskom letnjem blokbasteru, voze automobile, glisere, avione i supersonik zmajeve, ali i oni, i sve njihove kolege koje srećemo, ili su strastveni kockari, ili potpuno nerazumni i nedisciplinovani.

Razvidno je, dakle, da su špekulanti, prevaranti, bogati gastosi, gej silovatelji, oficiri JNA i njihov poduhvat da se spreči rasprodaja Jugoslavije, pardon, udaja Lepe Brene, autorima filma bili važniji od glavne junakinje.

Lajkuj:

Komentari:

  1. Ni. says:

    Ovo je jedan drugačiji ugao gledanja koji moram da priznam do sada nisam citao iako sam sve ovo i sam zakljucivao, narocito na Bozic i Uskrs kada se ovi filmovi repriziraju. Na fakultetu sam u okviru ispita istorija filma naisao na Hajde da se volimo 1 gde je pisalo da je to mozda drugi najgledaniji film u istoriji YU. Kazem mozda jer se ne zna koliko ga je ljudi videlo na VHSu koji je tada vec bio lako dostupan. Nadam se da cemo u drugom delu dobiti objasnjenje sta se to desilo sa budzetom za spotove jer osim Tamba lambe ne vidimo nista skupo i dobro. Ili bar skupo. Mozda zato sto je sam spot bio preskup i sniman na egzoticnim mestima gde bi se malo ko zavlacio. Nadam se da ce i pesma Boli me uvo za sve (veliki marketinski trik koji je pratio barbiku, crtane junake i walkman) biti malo analiziran. Dakle Brena pored svega ovoga psotaje trzsni faktor, ne vise samo za decu, vec i za starije.

  2. Ivan says:

    Vise je opisan film i malo bavljenje tematikom .

  3. Nadugačko bavljenje tematikom stiže u drugom delu teksta!

  4. Cveta says:

    Ivane, vidi, mozda i ne mora drugi deo

    1. Cveto, vidi, mora. Ne možemo tako ozbiljnu temu prepustiti nemaru naučne zajednice.

  5. J. says:

    super članak.. hvala!

  6. Sve ovo dosta podseca na izvode iz mog doktorata s FPN odbranjenog 2009. pod nazivom Estetska i medijska analiza muzichkih video spotova – pa koga zanima nek prochita original iz univerzitetske biblioteke ;) http://www.magazin-tabloid.com/casopis/clanak.php?br=168&clanak=29

Ostavite komentar:

Slični članci: